"U
21. vijeku borba za rodnu ravnopravnost je u
zenitu, i ispred vrtića, dječijih dispanzera
i na šetalištima ima jednako očeva i majki,
vrhovna državna tužiteljka je žena...Zar
ravnopravnost polova ne briše stereotipe i
ne daje jednake šanse, pa na osnovu čega se
zaključuje da otac nije sposoban za
mijenjanje pelena svojoj djeci?’’
Dugo već, na svakom polju ugrožena ljudska a
posebno ženska prava su meta mojih
različitih aktivnosti.
Feministkinja sam, najprije zbog
prepoznavanja nepravde i prirodne reakcije -
ne otćutati je, ne saviti glavu i brinuti
sopstvene brige, već što glasnije uperiti
prst u nju i iscrpiti sve mogućnosti da se
nepravda, nejednakost i ukidanje istih šansi
i mogućnosti ispravi.
Nebojšina priča daje pogled sa druge strane
na nepravdu i, ako se to hoće, širi
razmišljanja o predrasudama, doživljaju
roditeljstva, naročito očinstva, korupciji u
sudstvu i socijalnim ustanovama,..., i na
osnovu toga, donošenje sudskih odluka koje
su pravno neutemeljene (prekršeni članovi
brojnih važećih zakona, Ustava ali i
međunarodnih konvencija, koje je prihvatila,
potpisala i obavezala se na primjenu istih i
ova država), odluke nepoznate u sudskoj
praksi a prije svega, nečovječne.
U fokusu ove priče nijesu Nebojšina djeca, a
trebalo bi da jesu, isključivo i samo S*** i
J**** i njihov pravo da su sretni uz emocije
oca i majke koji žive u gradovima udaljenim
300 km. Nažalost, sudovi (Opštinski u
Beranama i Viši u Bijelom Polju) i Centar za
socijalni rad u Herceg Novom, ovu su djecu
koristila kao sredstvo (!) u donošenju
odluka koje mute zdrav razum. Posljedica-
S*** i J**** su kažnjeni, jer ne smiju i ne
mogu ni povremeno biti sa istinski brižnim
ocem! Najjači argument za ovu tvrdnju je
M****, kome je 19 godina, zreo, stabilan i
izuzetno uspješan student, Nebojšin sin, kod
oca od svog šestog mjeseca. Ako su takvi
očevi tek rijetka pojava, onda i njih treba
kazniti i najgrublje im ukinuti svako pravo
da uživaju u očinstvu?! Zar, prije svega, ne
treba ovaj slučaj učiniti što javnijim (može
li biti bolnije nego što je već) i pokrenuti
istragu i novi sudski postupak koji će jasno
pokazati koliko su korupcija i stereotipi
jedne sutkinje i jedne službenice Centra za
socijalni rad u Herceg Novom (možda je broj
krivaca i veći), bili jedini motivi za
donošenja odluka- kazni za Nebojšinu djecu i
Nebojšu. A ko će i kada ispraviti brojne
posljedice takvih kazni za njih troje? Je li
za nadu dovoljna odluka Vrhovnog suda da se
predmet vrati Opštinskom sudu uz jasno
navedene stavke o pravnoj neutemeljenosti
prvobitnih odluka?
Prateći nit ove, na trenutke skoro
nevjerovatne, priče želim na konkretnom
primjeru osvijetliti odluke nekih žena koje
se nalaze na važnim i uticajnim pozicijama i
njihov neprofesionalan i nečovječan rad.
Valjda feminizam ne treba biti, kad to
situacija zahtijeva, povremeno slijep, niti
primjenjivati različite aršine, nego
otvoreno ukazati kakve žene ne želimo na
mjestima odlučivanja. Ove su žene donijele
odluke:
- da djeca ne mogu ići u Berane ’’zbog lošeg
stanja na putevima u Crnoj Gori’’
- da otac nije obavezan na izdržavanje djece
- da otac viđa djecu 4 puta mjesečno po 3
sata
- . . .
Zbilja nemoguće, a na žalost, stvarne
odluke, koje su još na snazi, donijele su
žene sa stavovima punim stereotipa, žene
koje ovim odlukama- kaznama daju sopstvenu
poruku da je majka jedna, jedina i
nezamjenljiva, a da je otac koji ima
normalnu, dakle, toplu komunikaciju sa
djecom manje vrijedan, pa i čudan. Ove žene
žensku solidarnost izvrću do ruganja, ali su
ovo istovremeno žene lako podložne raznim
formama uticaja moćnih i beskrupuloznih;
žene koje su osnažene na volšeban način da
sroče i stave svoj potpis na ovakve odluke;
žene krivih i uskih pogleda na zajedništvo,
poštovanje, uvažavanje, brak, djecu, pa i
život. I nema griže savjesti što dvoje djece
ne znaju kolika je i kakva ljubav njihovog
oca. One i ne znaju da je današnji dan (20.
novembar) Dan prava djeteta.
Rijetke su, na žalost, žene na mjestima gdje
se odlučuje. Stoga su ovakvi primjeri
vladanja i neprofesionalnog ponašanja i više
vidljivi i podložni ne samo kritici, već
valjda i sudskom postupku. Evo nam primjera
šta znači imati ženu na važnoj poziciji sa
muškim, tvrdim, nesenzibilnim rezonom. Evo
nam i dokaza koliko zalaganje za većim
brojem žena u javnom i političkom životu
treba biti višedimenzionalno, a koliko
riječi RAVNOPRAVNOST i JEDNAKOST imaju
jednostavan smisao i suštinu, koliko ih
olako usvajamo, za njih se (kao) zalažemo, a
tako olako gazimo, bez svijesti o težini
takvih postupaka i odluka.
Slavica Striković
20. novembar 2007.
zvaće se i ovo
lani
! _________________________________________________________