"Postoji samo jedan moral, kao što postoji samo jedna geometrija: te dvije rijeci nemaju množinu."Antoni de Rivarol

"U 21. vijeku borba za rodnu ravnopravnost je u zenitu, i ispred vrtića, dječijih dispanzera i na šetalištima ima jednako očeva i majki, vrhovna državna tužiteljka je žena...Zar ravnopravnost polova ne briše stereotipe i ne daje jednake šanse, pa na osnovu čega se zaključuje da otac nije sposoban za mijenjanje pelena svojoj djeci?’’


Dugo već, na svakom polju ugrožena ljudska a posebno ženska prava su meta mojih različitih aktivnosti.

Feministkinja sam, najprije zbog prepoznavanja nepravde i prirodne reakcije - ne otćutati je, ne saviti glavu i brinuti sopstvene brige, već što glasnije uperiti prst u nju i iscrpiti sve mogućnosti da se nepravda, nejednakost i ukidanje istih šansi i mogućnosti ispravi.

Nebojšina priča daje pogled sa druge strane na nepravdu i, ako se to hoće, širi razmišljanja o predrasudama, doživljaju roditeljstva, naročito očinstva, korupciji u sudstvu i socijalnim ustanovama,..., i na osnovu toga, donošenje sudskih odluka koje su pravno neutemeljene (prekršeni članovi brojnih važećih zakona, Ustava ali i međunarodnih konvencija, koje je prihvatila, potpisala i obavezala se na primjenu istih i ova država), odluke nepoznate u sudskoj praksi a prije svega, nečovječne.

U fokusu ove priče nijesu Nebojšina djeca, a trebalo bi da jesu, isključivo i samo S*** i J**** i njihov pravo da su sretni uz emocije oca i majke koji žive u gradovima udaljenim 300 km. Nažalost, sudovi (Opštinski u Beranama i Viši u Bijelom Polju) i Centar za socijalni rad u Herceg Novom, ovu su djecu koristila kao sredstvo (!) u donošenju odluka koje mute zdrav razum. Posljedica- S*** i J**** su kažnjeni, jer ne smiju i ne mogu ni povremeno biti sa istinski brižnim ocem! Najjači argument za ovu tvrdnju je M****, kome je 19 godina, zreo, stabilan i izuzetno uspješan student, Nebojšin sin, kod oca od svog šestog mjeseca. Ako su takvi očevi tek rijetka pojava, onda i njih treba kazniti i najgrublje im ukinuti svako pravo da uživaju u očinstvu?! Zar, prije svega, ne treba ovaj slučaj učiniti što javnijim (može li biti bolnije nego što je već) i pokrenuti istragu i novi sudski postupak koji će jasno pokazati koliko su korupcija i stereotipi jedne sutkinje i jedne službenice Centra za socijalni rad u Herceg Novom (možda je broj krivaca i veći), bili jedini motivi za donošenja odluka- kazni za Nebojšinu djecu i Nebojšu. A ko će i kada ispraviti brojne posljedice takvih kazni za njih troje? Je li za nadu dovoljna odluka Vrhovnog suda da se predmet vrati Opštinskom sudu uz jasno navedene stavke o pravnoj neutemeljenosti prvobitnih odluka?

Prateći nit ove, na trenutke skoro nevjerovatne, priče želim na konkretnom primjeru osvijetliti odluke nekih žena koje se nalaze na važnim i uticajnim pozicijama i njihov neprofesionalan i nečovječan rad. Valjda feminizam ne treba biti, kad to situacija zahtijeva, povremeno slijep, niti primjenjivati različite aršine, nego otvoreno ukazati kakve žene ne želimo na mjestima odlučivanja. Ove su žene donijele odluke:

- da djeca ne mogu ići u Berane ’’zbog lošeg stanja na putevima u Crnoj Gori’’
- da otac nije obavezan na izdržavanje djece
- da otac viđa djecu 4 puta mjesečno po 3 sata
- . . .

Zbilja nemoguće, a na žalost, stvarne odluke, koje su još na snazi, donijele su žene sa stavovima punim stereotipa, žene koje ovim odlukama- kaznama daju sopstvenu poruku da je majka jedna, jedina i nezamjenljiva, a da je otac koji ima normalnu, dakle, toplu komunikaciju sa djecom manje vrijedan, pa i čudan. Ove žene žensku solidarnost izvrću do ruganja, ali su ovo istovremeno žene lako podložne raznim formama uticaja moćnih i beskrupuloznih; žene koje su osnažene na volšeban način da sroče i stave svoj potpis na ovakve odluke; žene krivih i uskih pogleda na zajedništvo, poštovanje, uvažavanje, brak, djecu, pa i život. I nema griže savjesti što dvoje djece ne znaju kolika je i kakva ljubav njihovog oca. One i ne znaju da je današnji dan (20. novembar) Dan prava djeteta.

Rijetke su, na žalost, žene na mjestima gdje se odlučuje. Stoga su ovakvi primjeri vladanja i neprofesionalnog ponašanja i više vidljivi i podložni ne samo kritici, već valjda i sudskom postupku. Evo nam primjera šta znači imati ženu na važnoj poziciji sa muškim, tvrdim, nesenzibilnim rezonom. Evo nam i dokaza koliko zalaganje za većim brojem žena u javnom i političkom životu treba biti višedimenzionalno, a koliko riječi RAVNOPRAVNOST i JEDNAKOST imaju jednostavan smisao i suštinu, koliko ih olako usvajamo, za njih se (kao) zalažemo, a tako olako gazimo, bez svijesti o težini takvih postupaka i odluka.



Slavica Striković                                            20. novembar 2007.
 

 

zvaće se i ovo lani ! _________________________________________________________

 

Ujed se ne liječi ubijanjem psa.