Otac: Djeca zašto na otac.cg.yu

Goran Cipar: Slučaj 408 i Gospođa K.

Poštovana gospođo K. uistinu mi je žao, da sam vašu gospođu majku već treći put ovaj tjedan tako uznemirio da poziva policijsku ophodnju u obilazak vašeg nebodera. Evo, ovim putem se ispričavam, i ako to možemo tako nazvati predstavljam. To sam ja, G, onaj koji je sinoć, jučer, večer prije, i onu večer prije stajao ispod ulične rasvjete i gledao u smjeru vašeg stana. Prava istina je da sam gledao u smjeru prozora mojeg sina, na trećem katu, dva prozora lijevo, pa kat iznad od vašeg stana. Ponekad mi je teško, kad stojim dugo vani i gledam u hrpu prozora, i kad kiša pada, kao što je padala sinoć, prepoznati pravi prozor.

Vaša gospođa majka mi služi kao svojevrsni orijentir, jer je stalno na prozoru. Gospođa majka, dva prozora lijevo, pa kat iznad. Tamo je moj sin kojeg nisam vidio, evo 408 dana u nizu, a sutra mu je 4. rođendan. Jedini kontakt s njim mi je kad upali svjetlo u toj sobi 15 minuta prije spavanja. Još je premali, i njegova glava ne izviruje na prozor, ali znam da je tamo i da me čeka. Znam i da ne zna da sam dolje ali sam siguran da bi ružno sanjao ako ne stojim tu na straži. I zato sam tu, i sinoć i jučer i večer prije....

Njegova majka, a moja bivša žena smatra da je bolje da mene u njegovu životu nema. Nisam se složio. Ali onda je dobila neko riješenje, anamnezu, od ljudi koje nisam vidio ni upoznao i gdje opet piše da sam ja nepotreban, a majka dovoljna. Veliki dio mene se i dalje ne slaže, ali onaj mali dio, koji kaže da zakon treba poštivati je prevagnuo, i ja ga poštujem, i ne viđam sina. Samo stojim tu, na straži, i znam da mu je zbog toga ugodno zaspati, iako nezna da sam dole, ni da kiša pada, ni koje sam sve aždaje iz njegovih snova sinoć otjerao. Ne znam koliko dugo tako treba, nisu mi rekli, ni napisali, ljudi koje nisam upoznao a koji kažu da sam nepotreban, a da je majka dovoljna. Stajat ću tu, na straži, dok njegova glava ne izviri na prozoru. Znam da će tada biti dovoljno velik da sam otjera aždaju, i da pročita anamnezu, i da pročita ljude koje nisam upoznao a koji kažu da sam nepotreban, a majka da je dovoljna...

Poštovana gospođo K., prenesite gospođi majci najdublje isprike, ali ne mogu reći da se neće ponoviti, ponovit će se i sutra i dan poslije i onaj dan poslije. I opet može poslati policijsku ophodnju i mogu me legitimirati i provjeravati, i privesti i obraditi, ali nema te legitimacije koja može dokazati koliko volim svojeg sina i koliko mi nedostaje i nema tog mišljenja, riješenja i anamneze koja me može uvjeriti da sam nepotreban a da je majka dovoljna. Eventualno mogu obećati da ću naći novi orijentir, recimo prozor gospođe Đ. pa jedan desno i dva gore. Gospođa Đ. je mlađa, ona je sutkinja, ona radi u velikom uredu i ona nema straha od mene i od meni sličnih, ona anamneze, od ljudi koje nije vidjela, prihvaća svaki dan...

U protekle tri godine napisao sam mnogo pisama na mnogo adresa, pisma su bila istinita, adrese tačne, ali ljudi koji su bili na tim adresama nijesu bili pravi, ili nijesu htjeli da postupe ni po pravu niti po savjesti.

Rezultat je isti kao prije tri godine moje dvoje djece su i dan danas taoci moje bivše supruge, koja se ponaša prema njima tako da tri godine ne mogu ni čuti ni vidjeti ni brata, ni oca, niti bilo koga od ostale rodbine.

Dokle gora zazeleni ostalo mi je da pokušam da pišem Vama ili da čekam da se pojavi neka dobra vila jer, u državi u kojoj živim, ljudima koji se bave djecom i o njihovoj sudbini odlučuju, usta su puna „najboljeg interesa za djecu“, ali to su samo otužne fraze da bi se opravdale razne donacije i da bi bili u ’’evropskom trendu’’.

Tako sam pisao i dopisivao se sa: sudovima svih rangova, tužilaštvima takođe, MUP-om, zaštitnikom ljudskih prava, skupštinskim odborima, vladinim kancelarijama, CZSR, nadležnim ministarstvima, ..., i Predsjednikom države. Obio sam nebrojene pragove institucija u Crnoj Gori tražeći i moleći za elementarnu ravnopravnost i pokušavajući da ostvarim svoje pravo da, do donošenja pravosnažne presude, jednako sa svojom suprugom brinem o djeci i da dokažem da je otac djeci jednako potreban kao i majka. Do sada - uzalud.

Konvencija Ujedinjenih Nacija o pravima djeteta kaže da „pri donošenju svih odluka ili izvršenju postupaka koji utiču na dijete, najvažnija mora biti dobrobit djeteta“ te da „ svako djete ima pravo na život sa svojim roditeljem ili zadržavanje veze ako je odvojeno od bilo kojeg roditelja“.

Zakon o ravnopravnosti polova Crne Gore, u članu 4 definiše diskriminaciju po osnovu pola kao svako PRAVNO ili faktičko, neposredno ili posredno RAZLIKOVANJE, PRIVILEGOVANJE, ISKLJUČIVANJE ili ograničavanje zasnovano na POLU zbog kojeg se nekom licu otežava ili negira priznavanje, uživanje ili ostvarivanje ljudskih prava i sloboda u političkom, obrazovnom, ekonomskom....i drugim područjima javnog života.

Porodični zakon Crne Gore ni na jednom mjestu ne pominje majku i oca, već isključivo roditelje. Po zakonu, kada majka zadrži djecu van stalnog mjesta boravka, bez saglasnosti oca to je OTMICA DJECE. Onemogućavanje djeteta da kontaktira sa jednim od roditelja, po definiciji, predstavlja EMOCIONALNO ZLOSTAVLJANJE. Sudska praksa kaže: Roditelj koji sprečava drugog roditelja da sa djecom održava lične odnose nije podoban da mu se djeca ostave na čuvanje i vaspitavanje. ( Sudska praksa, Vrhovni sud Srbije , Rev.722/89 )

Tokom ove tri godine, od državnih organa, preživio sam razna šikaniranja - presrijetali su me policajci CB Herceg Novi kako bi, kako u prepisci kaže tadašnji načelnik, zaštitili volju moje supruge. U Centru za socijalni rad Herceg Novi mjesecima su odbijali da mi odrede način kontakta sa djecom, bez ikakvog razloga me prijavljivali policiji i slično. Dragica Kosić radnica CSR HN je podnosila prijave CB HN u ime Centra, direktorica Centra mi izdala potvrdu da me niko u ime centra nije prijavljivao, ali sve to po stavu nadležnog Tužioca nije bila zloupotreba službenog položaja? Moja krivična prijava za nasilje u porodici takođe je odbačena, valjda po logici - nasilnik je samo muškarac koji bije ženu, žena koja otme djecu nije jer "mala djeca idu majci". U jednom od rješenja CSR HN ostalo je zapisano da djeca ne mogu da idu u Berane "zbog lošeg stanja na putevima u Crnoj Gori".

Dilema sa kojom sva djeca odrastaju da li Vi postojite ili ne, i hoćete li se pojaviti u novogodišnjoj noći je normalna , ali nije normalno da postoje djeca koja ne znaju da imaju oca, brata, … i da ne znaju kada će ih vidjeti.
Zato, moja jedina želja za ovu godinu je da se primijene postojeći zakoni (tako mnogo tražim!) i da, konacno, moja djeca budu sa mnom da, rastu u zdravom okruzenju.

zvaće se i ovo lani ! _________________________________________________________